"Mračna predskazanja"

iliti: Zagorovo razbijanje reakcionarne "utopije"

Sekte i pitanja "tolerancije" prema istima, kao ekstravagantnom obliku kontra-kulturnih tokova, često su razmatrano pitanje u sklopu "visoke" i "angažovane" umjetnosti. No oni to čine sa mlakih pseudo-liberalnih pozicija, lišenih bilo kakve analitičke snage: sagledavajući samo POJEDINAČNE tragedije, gradeći etičku osudu na primjeru sjebanog života neke individue, zanemarujući širi društveni kontekst u korist priče koja će "komunicirati" sa publikom. Još gore, mnoga djela, ne bi li se po nečemu očajnički razlikovala od mora sličnih na "slobodnog tržištu", i šokirala otupjelu publiku, posežu za - moralnom relativizacijom i alternativnim perspektivama, u kojima se od drveća ne vidi šuma, eh.

No Zagor ruši sve ovo i pokazuje nam primjer pravog odnosa sa svim sektaškim skupinama (ubrajajući tu i ultra-lijeve teroriste, napominjem), koje pokušavaju da se izoluju od šire društvene slike, u jalovom procesu samosakaćenja. Ulazeći kao jedna dijalektička, pa i etička, sila u staru priču o "lovu na vještice", on, sintezom suprostavljenih snaga i metoda, te uz nešto posredovanja Sjekire, iznalazi najbolje rješenje, na nivou tadašnjeg stepena razvoja i dovodi Dinamiku, Istoriju u jednu izolovanu reakcionarnu utopiju. Dakle: Zagorov obračun sa najhroničnijim reakcionarima, koji po snazi i sprovođenju svojih ubjeđenja prije spadaju u freakove, i to kroz izuzetno zabavnu naraciju avanturističkog stripa. Pa što još poželjeti! Naravno, ovo nije značajniji protivnik, niti teži slučaj posredovanja Sjekire, već samo raščišćavanje jednog repa, mračne sjenke prošlosti, zaostatka koji je beznačajan na nivou Opšteg: no naš junak i tu - udarnički nastupa! Stoga, ovo je ipak jedna marginalna, ali zabavna fusnota u povijesti o Filozofiji Sjekire, izrazito pogodna za pojedinačno obrađivanje.

U nadogradnju ove "klasične horor avanturice Ferijevske mračne atmosfere" (koja je solidna, svakako, i na TOM polju), može se, kao što vidite, krenuti već i od same naslovne strane. Sa jedne strane, ovo djeluje kao karakteristični horor-prizor: figura našeg junaka, na rubu slike, stisnuta i ograničena sumornim okruženjem, neodređenim osjećajem prijetnje i atmosfere nepoznatog... dakle, čovjek od razuma koji se nalazi na rubu ponora, terre incognite krakena sa ruba mape. Iako ćemo svi ovo pomisliti u prvi mah, sjetimo se da je naš junak ne samo čovjek od razuma - već osoba koja najdosljednije i najsilovitije provodi dati sistem. I onda: ovdje je Zagor kritički, racionalni Razum društvenog napretka i dinamične zbilje, koji svojim pogledom obuhvata i procijenjuje jednu zatvorenu sredinu. I ista treba da se boji tog pogleda: pošto je u svom izolacionizmu i okoštalosti strukture davno izgubila kritički, pa i samo-kritički polet. Njihova svakodnevnica je otvorena pred Zagorom, a oni sami ne posjeduju aparat kojim bi ga procijenili, takvog marksitičkog čovjeka i teorije i prakse. Pogledajte samo tu kolonu mještana na naslovnici: svi isto obučeni, u pravoj liniji marširaju, svedeni na ljude-tačke-mrljice.... to je vulgarna verzija Kolektiva; u smislu skupa individua koje se osjećaju previše slabo za samostalni istup i drže se, slijepo i dogmatski, pravila "vrhuške", spremni da zgaze svaku eventualnu pobunu i pokušaj promjene, baš zato što su na dubljem podsvjesnom nivou svjesni svog nedostatka i ispunjeni mržnjom prema svom položaju, koju kanališu protiv neprijatelja sistema.

O tome i Orvel piše u "1984". A Zagor, naš junak, stoji na rubu slike, ispred mora iracionalnog i divljeg, ne kao uplašeni posmatrač, već kao sprovodilac Istorijske Nužnosti koji će reći - No pasaran!

Priča započinje na samome rubu civilizacije, gdje je zapravo Zagor nosilac iste (onih pozitivnih osobina, naravno) - u indijanskom selu. I tu dolazi do prvog prodora iracionalnog u inače uređenu stvarnost (jer stalan je čovjekov napor shvatiti objektivno i prilagoditi se istom) - proročanstva indijanskog šamana, koje najavljuje "crne događaje". Zagor, koji je gotovo uvijek na samoj granici vjere i nevjere u indijansku magiju, zabrinut je na emocionalnom nivou, ali ne djeluje na racionalnom. Ipak, i ovo je naznaka onoga što nas čeka: prijetnja koju je indijansko tradicionalno u stanju osjetiti mora poticati iz podjednako primitivnih vjerovanja i "magijskih" sistema bijelog čovjeka; nešto iz prošlosti, što prkosi smjelim parametrima kolonizatorske stvarnosti... (dodao bih kako se ovo uklapa u Stinkijevu tezu o Kaponeovom preispitivanju prošlosti: ovdje se Zagor obračunava sa iracionalnom prošlošću istorije SAD-a, Salemom, puritancima i to, ne bi li omeđio i ojačao sadašnjost!)

I onda dolazimo do racionalizacije odlaska u dolinu, u Agguireovski Mrak; nestanak sina nekog zapovjednika tvrđave. Zagor pristaje na uslugu - ali na čisto ličnom nivou. Opet, on će djelovati kao nositelj dinamike i procesa, što sam njegov polazak dokazuje. Mislim, izolovani sistemi znaju da BILO kakav kontakt predstavlja ogromnu opasnost, jer za sobom povlači druge. Tako zapovjednikov mezimac stiže u dolinu: ---/kontakt prekinut, no dinamika, jednom započeta, se nastavlja; nakon izvidnice, slučajne upadice Spoljnog, dolazi the real deal: Zagor, koji iz tame "čuvanja tradicije i đedovine", te amorfne mase, izvlači oblike, i definiše Novi Salem, razotkriva ga kao ono što jeste: sekta ludaka i reakcionara. Ne može se pobjeći od svijeta, od progresa, od društvenog definisanja; uvijek je tu Zagorova sjekira.

No kada poniremo u Iracionalno, uvijek je potrebna pažljivo odmjerena gradacija. Ni u "Apokalipsi sada" ne srećemo pukovnika Kurca iza prve okuke! Stoga Nolita ubacuje jednog posrednika - neko zatucano redneck mjesto - gdje Zagor dovodi malo dicipline i ne-sujevjernog rasuđivanja. Dakle, to je neki prelazni stupanj pasivnog prihvatanja iracionalnog, bez pokušaja objašnjavanja, iako ne i fanatičnog prigrljivanja i učestvovanja u boleštinama kao Salemovci. Granica, u svakom smislu riječi. No krećemo dalje.

Zagor na rubu sela zatuče neku pumu i uspostavi kontakt sa dječačićem i majkom; društvenim marginalcima, ali baš zato nešto ne-dogmatskije, slobodne gotovo svijesti. Dakle, jedna ljudska strana Salemova, ono zdravo što vrijedi hirurškim zahvatom Sjekire spasiti, i već to je uvod u Zagorovo humano rješenje problematike.

Ko su Salemovci, uopšte, kada ih konačno sretnemo zajedno sa Zagorom? Pisac postupa, u suštini, vrlo demokratski i pluralistički: kroz Stivenov monolog daje njihovu verziju priče (baš kao što i u današnjem liberalizmu "svako ima prava na svoje mišljenje"), i, vjerno prenoseći stvarnost, pokazuje praktično sprovođenje istoga, koji NEGIRA sve brblljarije Novog Salema i prokazuje ih kao mentalne negacije stvarnosti. Pa nije ni čudo što su pobjegli u najdublju šumetinu - pobjegli su u jednoumlje, laž i zabludu! Čak ni moderne SAD nisu na nivou koji Zagor ovdje demonstrira; oni dopuštaju marginalcima da postoje u svojim iluzijama i negacijama konto imaginarnih "ustavnih sloboda", bez uključivanja istih u šire društvene tokove (zapravo, i sama KRITIKA istih se doživljava kao POVRIJEDA njihovih "prava"), i tako imaju luni-tjuni krajolik amiša, adventista, mormona i čega sve ne. Sovjetska Rusija, na čelu sa drugom Lenjinom, recimo, daje primjer koji treba slijediti - spasiti zdravo tkivo esera, menjševika i ostalih kolebljivaca, a škart odrezati. Tako će i Zagor postupiti ovdje. A kako, pitaćete, Salemovo izgleda u sopstvenoj verziji istorije?

Pa, najkraće rečeno, kao "tragično progonjena manjina". Mnogi će reći da bi ovaj strip bio "progresivan" da se priključio zvaničnoj tendenciji "revidiranja" istorije i prikazao progonjene kao nedužne, a progonioce kao prave monstrume, prigovarajući na ovakvom naknadnom "demonizovanju" žrtvava (Hagotov kult), ne videći kako Zagor (marksitički), opet sintetizuje i daleko NADMAŠUJE obje perspektive, kritikujući obje strane, iznalažeći novi, humaniji model isproban u praksi. Kritika progonilaca vrši se kroz lik Abrahama Stouka, "potomka lovca" na vještice, no o tome više kasnije; dovoljno je vidjeti ovaj tekst gore. "Kazna je uvijek bila ista... smrt!", već to je ne-kritičko shvatanje stvarnosti (i kod sudija!), utapanje u dogmatizmu i pravdi rulje i šta sve ne. Kako ono Volter zaključuje: divne priče o toleranciji i neproganjanju imaju smisla, i trebaju se sprovoditi, samo dok u ime svojih "vjerovanja" grupacije ne napadaju i negiraju same osnove Društva Razuma, a onda, zna se - represija. Jebiga, ipak je Država jača od Religije, hvala Jahveu.

Salemovo je istovremeno i ideal eklatističkog poimanja svijeta; i utopija svih konzervativaca-reakcionara. Ono je: vječito izolovano, očuvano u svom "prvobitnom obliku čistote" (stanovnici BUKVALNO žive kao čukun-čukun-đedovi), potpuno nezavisno od bilo kakve dinamične sprege sa drugim Objektima. Da nema nužnosti istorije, oličene u Zagoru, ono bi moglo biti vječno u svojoj ravnoteži straha i tame, i proklamovati iskonstruisane "ideale" bez trunke stida koji bi morao nastati u svijetlu tolikih kontradiktornosti. Ipak, kao što ranije rekoh, bijega ipak nema. Lažni metafizički "autoritet", kamen-temeljac tog mehanizma represije, će pasti:

Kroz priču figurira i neki Abraham Stouk, koji zamišlja da je on Heroj koji će okončati agoniju Salemova, ali iz pozicija koje su u svakom pogledu inferiorne Zagorovim. On još uvijek zamišlja da vodi krstaški rat, u ime svojih predaka, i okonačava davno prošlu dramu "vještaca koji su pobjegli", ne shvatajući da je "taj lik života ostario", ne shvatajući Objektivni Pomak, nova mjerila stvarnosti, sam ostajuči tek negativ, odraz Salemovaca - zarobljen na istom stupnju povijesti kao oni. On je sljedbenik nakaradne logike koja odbacuje naučni aparat i protiv (trenutno) "iracionalnog" se bori podjednako iracionalno i surovo; tako ponovo stavljajući čovjeka u položaj "skromnog raba božjega, u borbi protiv snaga tame", što je podjednako reakcionarno. Nema lova na vještice i optužbi rulje; Zagor i novo doba analizira, indukuje, i onda djela u praksi. Racionalno. Abraham, se, pak, hoće boriti nekom "bijelom magijom", crvuljkom-blizancom "crne", i ubija bez diskriminacije! Sve redom:

Nesrećni Abraham nije shvatio nužnost istorije, on je mentalno-idejni ispljuvak davno nestale "materijalne nadogradnje", koju će nova "materijalna baza" brzo korigovati. A kako Zagor djeluje? On je oličenje efikasnosti i ispravnosti, nakon što shvati situaciju i prevaziđe početni šok. Jednostavno:
a) dosudi Novom Salemu njegov objektivni položaj u društvenom bitku: smetlište istorije
b) napravi jasnu distinkciju između "ideološkog vrha" i sprovodilaca-dronova-malih-ljudi
c) eliminiše vrhušku, satre nakaradnu idelogiju koja se usudila suprotstaviti Stvarnosti, i probudi male umove, dovodeći ih Istoriji

Zagor je lučonoša, moćni lik istorije koji razdrmava učmale svijesti i dovodi kretnju gdje bješe mrtvilo.

Doduše, ostaje činjenica da Hagota u crkvi smrvi upravo upotrebom "medaljona" iz prošlosti, no, budući da je to mjesto ionako sjedište farse Onostranog, taj okršaj treba tumačiti simbolički (umjetnički prizor pobjede Dobra nad lažnog ideologijom); i on pripada kairosu, histeričnom vremenskom toku. No, i dalje... Zagor prihvata natprirodno - nakon verifikacije!, i jasno ga sistematizuje u čvrstom sokratovskom sistemu Pojmova. Ne da se Zagor omesti nekakvim manifestacijama, misticizmom i "pobijanjima razuma"; on sve ukorporira i postaje još jači, sveobuhvatniji.